 |
    |
|
 Odgovara dr. Stanko Jambrek
► Što je to Božji plan milosti?
► Definicija crkava reformacijske baštine ► Što su to darovi Duha Svetoga? ► Što je denominacija? ► Što je grijeh? ► Što je krštenje Duhom Svetim? ► Što je nanovorođenje? ► Što je obraćenje? ► Što je posinstvo? ► Što je posvećenje? ► Što je vjera? Božji plan milosti predviđa spasenje čovjeka, a njegova konačna namjera je da ga učini sličnim Kristu. Njegov je cilj potpuna obnova slike Božje u njegovu djetetu. Sveto pismo izrazito naglašava da je spasenje Božji besplatan milosni dar, kojega čovjek može samo prihvatiti, ali ga ne može ničim zaslužiti ili dobrim ponašanjem zaraditi. Božji plan spasenja usredotočen je na posrednika Isusa Krista. Stoga Sveto pismo ističe "jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samoga sebe kao otkup mjesto sviju" (1 Tim 2,5). U ovome leži i razlog utjelovljenja Isusa Krista, druge osobe trojedinoga Boga: da bi bio posrednik mora biti Bog, da bi predstavljao čovječanstvo mora biti čovjek. Kazna za grijehe čovječanstva, koja se mora platiti ukoliko čovjek želi imati zajedništvo s Bogom, jest smrt. Pošto Bog ne može umrijeti - jer duh ne umire - Isus je trebao doći u tijelu. Ivan to ističe: "I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama" (1,14), a Poslanica Hebrejima (2,14-17) detaljnije izlaže: "Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji - od straha pred smrću - kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda." Božje djelo spasenja omogućeno je kroz smrt, uskrsnuće, uzašašće i proslavljenje Isusa Krista. Isus je rekao da je došao služiti i život svoj dati kao otkupninu za mnoge (Mk 10,45). Razumio je svoju smrt kao žrtvu za grijehe čovječanstva; njegova krv "se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26,26-28). I drugi su razumjeli njegovo poslanje kao žrtvu pomirnicu. Kada je Ivan ugledao Isusa gdje dolazi k njemu rekao je: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (Iv 1,29). I Samarijanci su prepoznali u Isusu Spasitelja svijeta (Iv 4,42). Smrt Isusa Krista je središnjica evanđelja, dobra vijest spasenja. Apostol Pavao ističe: "Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe" (1 Kor 15,3). Isus Krist je vječni Sin Božji, koji je bio utjelovljeni Sin čovječji i u svemu jednak drugim ljudima osim u grijehu. Živio je bezgrešnim životom u savršenoj poslušnosti svome Ocu. Njegova smrt bila je žrtva radi grijeha čovječanstva. Svojom je smrću u potpunosti premostio jaz između čovjeka i Boga, i time omogućio čovjeku da uživa u zajedništvu s Bogom. Crkve reformacijske baštine su samostalne i neovisne crkve koje su od Lutherova protestantizma prihvatile da su jedino Pismo, milost i vjera temelji čovjekova odnosa s Bogom, a od radikalne reformacije baštinile su nauk o učeništvu, uvjerenje da čovjek mora najprije vjerovati da bi primio sve blagodati krštenja, svijest o praktičnom vršenju Kristova poslanja u naviještanju evanđelja te žar za evangelizacijom. Na tragu anabaptističkoga učenja crkve reformacijske baštine vjeruju da crkva i država moraju biti odvojene, zakonski i praktično, te da svaka lokalna crkva ima puninu crkvenosti, jer u njoj se Riječ Božja naviješta i Duh Božji prebiva, pa je stoga svaka lokalna crkva samostalna i neovisna. Crkve reformacijske baštine su crkve koje prihvaćaju i oživotvoruju načelo ecclesia semper reformanda - načelo da je crkva uvijek u procesu reformiranja i promjena. Crkve reformacijske baštine, ukorijenjene u reformaciji, oslanjaju se na predaju evanđeoskih probuđenja uključujući pijetizam i puritanizam. Stoga među svoje oce ubrajaju uz Martina Luthera, Philipa Melanchthona, Jeana Calvina, Ulricha Zwinglija te Meno Simonsa i propovjednike duhovnih buđenja od 17. - 19. stoljeća: Philippa J. Spenera, Richarda Baxtera, Johna Owena, grofa N. L. Zinzendorfa, Johna Wesleya, Jonathana Edwardsa i druge. Anabaptizam i pijetizam su tražili ispunjenje reformacije ne samo u reformi doktrine već i u reformi svakodnevna življenja u skladu sa Svetim pismom. Zalagali su se za temeljitu obnovu Crkve u vitalnosti i vjernosti po uzoru na Crkvu prvoga stoljeća - Crkvu zajedništva i misije. Puritanizam je bio zapažen po svojem nastojanju da reformira ili pročisti štovanje i život vjernika. Ovi su pokreti naglašavali potrebu novog rođenja, iskustvo srca i stvarnost obnove provedene u život kao nešto što dopunjuje reformacijski naglasak na opravdanju vjerom. Osnovne karakteristike crkava reformacijske baštine: (1) Pozivanje na Sveto pismo kao jedini i krajnji autoritet za kršćansko vjerovanje i življenje te vjerovanje i djelovanje Crkve. Sveto Pismo je jedini konačni autoritet u pitanjima vjere i ćudoređa. (2) Isticanje da je Božja milost jedino sredstvo spasenja, a spasenje je dar koji se prihvaća vjerom. Prava se pak vjera poznaje po dobrim djelima. (3) Obnavljanje Crkve u vjerovanju i djelovanju prema uzoru na Crkvu opisanu u Djelima apostolskim. (4) Crkva je zajednica svetih, odnosno zajedništvo nanovorođenih kršćana krštenih u odrasloj dobi nakon priznanja grijeha i ispovijedanja osobne vjere u Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina. (5) Učenje da svaka lokalna Crkva ima puninu crkvenosti, jer u njoj se Riječ Božja naviješta i Duh Božji prebiva, pa je stoga svaka lokalna Crkva samostalna i neovisna. (6) Naglasak na svećenstvu svih vjernika uz praktično odbacivanje crkvene hijerarhije. (7) Kršćanstvo je ponajprije učeništvo - nasljedovanje Isusa Krista. Naglašava se koncept učeništva koji uključuje evangelizaciju, etiku i socijalno djelovanje. (8) Agape ljubav kao jedina odgovarajuća motivacija kršćanskoga življenja. (9) Naglašavanje duhovnog jedinstva u Isusu Kristu unatoč denominacijsko-strukturnim različitostima. (10) Otvorenost za istinu pod vodstvom Duha Svetoga. Dakle, crkve reformacijske baštine su crkve koje u svojoj nauci i življenju imaju većinu ili sve navedene karakteristike. Darovi Duha Svetoga su Božji darovi na službu zajednici. Duhovni dar je slobodni poklon Božjega Duha muškarcu ili ženi kojim im on omogućuje da budu i da čine ono na što ih on poziva. Darovi su poklon vjerniku od trojedinoga Boga (1 Kor 12,4-6): Oca (1 Kor 12,28; Rim 12,3), Sina (Ef 4,8) i Duha Svetoga (1 Kor 12,11). U Novome zavjetu pet odjeljaka govori o darovima Duha (1 Kor 12,7-11; Rim 12,6-8; 1 Kor 12,27-28; Ef 4,11-12; 1 Pt 4,10-11). Većina vjernika pentekostne tradicije smatra da Novi zavjet zna samo za devet darova Duha, i to: dar mudrosti, riječ znanja, dar vjere, dar ozdravljanja, moć čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja duhova, dar govorenja u jezicima, dar tumačenja jezika (1 Kor 12,7-10). Vjernici iz karizmatskih i drugih kršćanskih tradicija smatraju da je broj darova puno veći, a neki pak smatraju da je neograničen. Pentekostalci smatraju da postoji razlika između darova Duha Svetoga, kojih ima devet (1 Kor 12,7-10), te milosnih darova - tj. ostalih darova navedenih u Novome zavjetu za koje se izričito ne navodi da su od Duha Svetoga - i prirodnih sposobnosti vjernika. S jedne strane stoji mišljenje da prirodne sposobnosti koje su stavljene u službu Gospodnju nisu darovi Duha Svetoga, primjerice sposobnost pjevanja. S druge strane je uvriježeno mišljenje da prirodne sposobnosti nisu same po sebi dar Duha, ali one postaju dar Duha kada ih Duh upotrijebi u službi izgradnje tijela Kristova. U poučavanju kršćana kako da koriste svoje darove apostol Pavao nastoji ukazati na njihovu praktičnu prirodu. Duh Sveti daje svoje darove vjernicima radi izgradnje crkve, radi formiranja kršćanskog karaktera i radi služenja crkvi i društvenoj zajednici. Primanje dara Duha Svetoga, stoga, podrazumijeva određenu odgovornost, jer to je prigoda za davanje sebe u službi za druge. U Novome zavjetu jasno se govori o crkvi kao Tijelu Kristovu u kojemu su pojedinci udovi (1 Kor 12,12). Tijelo se sastoji od mnogih udova, od kojih svaki ima određenu funkciju. Funkciju udova u Tijelu Kristovu Pavao poistovjećuje s darovima (Rim 12,4-5; 1 Kor 12,12-28; Ef 4,1-8). Razvidno je da svi kršćani imaju darove Duha, no to ne znači da ih svi i upotrebljavaju. Vjernici u pentekostnom probuđenju početkom dvadesetoga stoljeća naglašavali su nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji je propovijedanje evanđelja potvrđivao čudima: ozdravljenjima bolesnih, oslobođenjima opsjednutih zlim duhovima i slično. Oni su potvrdili važnost čudesa i naglasili novozavjetnu dinamiku crkve u kojoj Bog djeluje ne samo na nadnaravan način (čini čuda) nanovo rađajući osobe za Kraljevstvo već i čineći mnoga i raznolika čuda. Milijuni vjernika osvjedočili su se u istinitost Isusovih riječi: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!" (Mk 16,17-18). Čuda su vidljivi dokaz i potvrda istine evanđelja. Svi darovi trebaju biti sastavni dio života crkve danas. Pitanje nije dali darovi Duha Svetoga trebaju biti prisutni u crkvi, već što su oni i kako se trebaju očitovati. Denominacija je veća vjerska skupina koja okuplja više mjesnih crkava. Uporaba riječi denominacija za opisivanje skupine kršćana (kršćanske skupine) pojavljuje se oko 1740. godine u ranim godinama evanđeoskog probuđenja, kojega su predvodili John Wesley i George Whitefield. Pojam denominacija stoji nasuprot pojma sekta, a denominacionalizam je suprotan sektaštvu. Sekta prisvaja autoritet Isusa Krista za sebe samu. Vjeruje da je jedino ona istinsko tijelo Kristovo; sva istina pripada njoj i nikome drugome. Sekta je isključiva. Denominacija je uključiv pojam. Podrazumijeva da je kršćanska skupina prozvana ili denominirana posebnim imenom dio veće skupine - crkve - kojoj sve denominacije pripadaju. Denominacijska teorija crkve naglašava da istinska crkva ne može biti poistovjećena s nijednom crkvenom strukturom. Ni jedna denominacija ne prisvaja pravo zastupanja cijele crkve Kristove. Svaka denominacija čini u bogoštovlju i organizaciji različit oblik obuhvatnijega života crkve. Denominacijsku teoriju crkve razradili su kongregacionalisti, koji su zastupali manjinski glas u Westminsterskoj skupštini (Westminster Assembly: 1642-1649) u Engleskoj. Većina u skupštini zastupala je prezbiterijanske principe, koje su obrazložili u Westminsterskoj vjeroispovijesti (Westminster Confession of Faith) i u Westminsterskom većem i kraćem katekizmu. Zagovornici neovisne crkve, koji su zastupali kongregacijske principe, smatrali su da crkva izražava jedinstvo i onda kada se kršćani ne slažu u potpunosti. Svoje su stavove izrazili u nekoliko temeljnih istina: Prvo, uzimajući u obzir čovjekovu nemogućnost da uvijek jasno uočava istinu, razlike u mišljenju o vanjskom obličju crkve su neizbježne. Drugo, iako ove razlike ne uključuju temelje vjere, one nisu beznačajne. Svaki je kršćanin obvezan prakticirati ono što vjeruje da Biblija uči. Treće, pošto ni jedna crkva nema krajnje i potpuno razumijevanje božanske istine, istinska Kristova crkva nikada ne može biti u potpunosti predstavljena s nijednom crkvenom strukturom. Četvrto, crkve mogu biti podijeljene na mnoge načine a u isto vrijeme ujedinjene u Kristu. Denominacijska teorija crkve nalazi jedinstvo kršćana u unutrašnjem religioznom iskustvu te dozvoljava različitosti u vanjskom izražavanju osobne vjere. Grijeh je voljna neposlušnost božanskoj volji. To je djelo ili stav namjerne pobune protiv Boga; osobna reakcija protiv osobnog Boga. Pojam grijeh ukazuje na pobunu, bezbožnost i neprijateljstvo (Iz 1,2; Lk 19,14; Rim 1,18) te odaje ponos i usredotočenost na sebe. Grijeh je povreda Božjega zakona, pri čemu čovjek nije toliko protiv zakona koliko protiv Boga, protiv njegove svetosti, ljubavi i istine; grijeh je duboko osoban. U grijehu se čovjek odmeće od Boga. U konačnici grijeh je odbijanje čovjekove volje podređivanju božanskim zahtjevima. Uz samu riječ grijeh, u Bibliji je korišteno više riječi i izraza kako bi se opisao grijeh: zlo (Mk 7,21), pokvarenost (Mt 13,49), prekršaj (Gal 3,19), nepravednost (1 Iv 5,17), bezbožnost (Rim 1,18), zlotvornost (Mt 7,23), neposlušnost (Rim 5,19) i prijestup (Ef 2,1). Isus je govorio da ljudi imaju ozbiljan problem s grijehom koji ne mogu sami riješiti. Ljudska bića su od pada u grijeh zla bića (Iv 3,19) sposobna za svaku bezbožnost i zloću. Isus je rekao: "Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka" (Mk 7,20-23). Često je govorio o grijehu u prispodobama koje objašnjavaju kako razorno može grijeh djelovati u životu čovjeka. Grijeh je usporedio sa sljepoćom (Mt 23,16-26), s bolešću (Mt 9,12-13), s ropstvom (Iv 8,34) i s tamom (Iv 8,12; 12,35-46). Po Isusovu učenju grijeh je sveopće stanje, i svi su ljudi krivi pred Bogom (Lk 7,37-48). Bog poznaje svaki ljudski grijeh, bio on samo u ljudskim mislima ali pak u ljudskim djelima (Iv 4,17-19). Sklonost k činjenju zla je sveopće ljudsko iskustvo, u kojemu čovjek, iako zna da treba činiti dobro i želi ga činiti, ipak često čini zlo. Sveto pismo daje objašnjenje sveopćeg iskustva čovjekove nasljedne sklonosti ka grijehu, te iskazuje da su se posljedice grijeha prenijele na sve ljude (Rim 7,14-19). Apostol Pavao je svjestan nazočnosti grijeha u sebi i moći koju grijeh ima u njegovu životu. Grijeh je za njega tiranin čije naredbe mrzi i gnuša ih se, no protiv čije se sile uzaludno bori. U jednakoj su situaciji svi ljudi. Koliko god bi htjeli činiti dobro, ipak ih sila grijeha vuče na činjenje zla; jer od trenutka začeća čovjek posjeduje stalnu sklonost ka grijehu i pobuni protiv Božje volje (Post 8,21; Ps 51,5). Podređenost principu zla koji stalno djeluje jest stanje iskvarenosti, koje se prenosi rođenjem (Iv 3,6; Rim 5,12). Krštenje Duhom Svetim je snažno vjerničko iskustvo silaska Duha Svetoga na osobe, koje je rezultiralo velikim rastom crkve u apostolskom i poapostolskom vremenu, te u dvadesetom stoljeću, kada se pod utjecajem Duha Svetoga pentekostno-karizmatski pokret neslućeno širi svijetom i zahvaća milijune ljudi. Među vjernicima širom svijeta, pa i u Hrvatskoj, postoje značajne razlike u razumijevanju krštenja Duhom Svetim. Među evanđeoskim vjernicima, posebice konzervativnim, naglašava se prisutnost Duha Svetoga koji prosvjećuje um (Iv 14,26; 16,8-15) pročišćava karakter, daje plod Duha (Gal 5,22-23; 1 Kor 12,27-13,13) i darove mira, snage i radosti. Pentekostalci i karizmatici pak naglašavaju krštenje Duhom Svetim kao početno i kontinuirano opskrbljivanje pojedinca po Duhu Svetome čudotvornom snagom, darovima i sposobnostima koje se očituju u duhovnom ozdravljenju, govorenju nepoznatim jezicima, prorokovanju, duhovnom vodstvu i ostalim oblicima opremanja za kršćansku službu. Mišljenja se razilaze i u odgovoru na pitanje: Kako i kada se prvotno prima Duh Sveti? Jedni smatraju da osoba prima Duha Svetoga kod obraćenja, jer bez Duha Svetoga nitko ne može nazvati Isusa Gospodinom (1 Kor 12,3), ili biti rođen u kraljevstvo nebesko (Iv 3,5), ili postati Kristov (Rim 8,9). Stoga je primitak Duha Svetoga bitan dio samoga spasenja. Drugi smatraju da je krštenje Duhom povezano krštenjem u vodi. U pentekostnoj i karizmatskoj tradiciji doktrina o krštenju u Duhu Svetome ili Duhom Svetim zauzima vrlo važno mjesto. Pentekostalci smatraju da cjelovito evanđelje uključuje svetost srca i življenja, ozdravljenje tijela i krštenje u Duhu Svetome sa početnim znakom govorenja u drugim jezicima kako Duh daje. U ranim danima pentekostnoga probuđenja početkom dvadesetoga stoljeća razvile su se tri tradicije ili obitelji pentekostnih denominacija s brojnim varijacijama doktrine i prakse, ali povezane zajedničkim viđenjem krštenja Duhom Svetim. Pentekostne crkve iz wesleyanske tradicije i tradicije Pokreta svetosti smatraju da se kršćansko iskustvo sastoji od tri stupnja: obraćenja, posvećenja i krštenja Duhom Svetim sa znakom govorenja u jezicima. Pentekostne crkve baptističke tradicije ne dijele wesleyansko shvaćanje iskustva posvećenja. Prema ovoj tradiciji kršćansko se iskustvo sastoji od dva stupnja: obraćenja i krštenja Duhom Svetim potvrđena govorenjem u jezicima. No, slažu se da je iskustvo krštenja Duhom Svetim različito od iskustva novoga rođenja i dolazi nakon njega. Za pentekostalce to nužno ne znači kronološki odvojeno iskustvo već logičan slijed, čak ako se i iskustvo spasenja i krštenja Duhom Svetim dogodi u istom trenutku, spasenje (obraćenje, novorođenje) prethodi krštenju Duhom Svetim. Stoga neka osoba uistinu može vjerovati u Isusa Krista kao spasitelja, a još uvijek ne primiti dar Duha Svetoga. Primjer za potvrdu ove tvrdnje nalazi se, ističu, u Djelima apostolskim gdje apostol Pavao pita učenike u Efezu: "Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali?" (Dj 19,2). Pentekostalci stoga naglašavaju da spasenje prethodi krštenju Duhom Svetim, a ključno je pitanje koje danas možemo pitati kršćane: Jeste li primili Duha Svetoga kad ste povjerovali? Riječ o spasenju odnosi se na grješnike a riječ o krštenju Duhom Svetim odnosi se na svete. Prva je poziv na vjeru, druga je poziv na primanje. Krštenje Duhom Svetim može se doživjeti odmah nakon pravilnoga obraćenja, odnosno temeljitoga očišćenja. To može biti prije ili poslije krštenja u vodi (Dj 2,38-39; 8,12-17; 10,44-48; 19,1-7). Krštenje Duhom Svetim je iskustvo nakon spasenja u kojemu Duh Sveti - treća osoba Trojstva - dolazi na vjernika da ga pomaže i ispuni silom za posebno služenje. To je ispunjenje Očeva obećanja (Lk 24,49; Dj 1,4) i besplatan dar (Dj 2,38; 5,32) kojega čovjek ničim ne zaslužuje. Duh Sveti dolazi kao dar Božje milosti. Za kršćanina je krštenje u Duhu Svetome ispunjavanje Isusova naloga (Dj 1,4; 5,32; Ef 5,18), a neprihvaćanje se smatra neposlušnošću. Glavna svrha krštenja u Duhu Svetome je da vjernik može imati snagu Duha Svetoga za kršćansko svjedočenje i služenje. U početku Isusove službe Duh Sveti je sišao na njega (Lk 3,22). Kao rezultat silaska Duha Isus je bio pun Duha Svetoga (Lk 4,1), koji ga je poveo u pustinju da ga kuša đavao. Nakon kušnje Isus se vratio u Galileju sa silom Duha (Lk 4,14) ili u snazi Duha. Isus je bio pomazan Duhom Svetim prije nego li je započeo javnu službu (Lk 4,18-19), a svoja moćna djela činio je u snazi Duha Svetoga (Mt 12,28; Dj 10,38). Po uzoru na Isusovu službu pentekostalci naglašavaju da krštenje u Duhu Svetomu omogućuje činjenje moćnih djela. Pošto se Isus vratio iz pustinje u snazi Duha Svetoga obilazio je po svoj Galileji "učeći u tamošnjim sinagogama, propovijedajući Radosnu vijest o Kraljevstvu te ozdravljajući svaku svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu" (Mt 4,23). Evanđelist Luka je zapisao da ga je snaga Gospodnja gonila da ozdravlja (Lk 5,17). Istjerivao je demone "Duhom Božjim" (Mt 12,28) i činio mnoga druga čudesa. Riječi koje je Isus rekao svojim učenicima nakon svoga uskrsnuća: "Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci …" (Dj 1,8), vrijede i za njegove učenike danas. Svojim učenicima, onima koji u njega vjeruju, obećao je da će činiti i veća djela nego li je on sam činio (Iv 14,12). Krštenje u Duhu Svetome promijenilo je njegove učenike od slabića i strašljivaca (Iv 20,19) u hrabre i nezaustavljive navjestitelje evanđelja (Dj 4,19-20; 4,29-31; 5,17-20; 6,8-10). Uz apostole su evanđelje propovijedali i čuda činili i drugi vjernici, poput Stjepana (Dj 6,5.8 i Filipa (Dj 8,6-7). Vjernici s pentekostnim iskustvom ističu kontinuitet djelovanja Duha Svetoga u sili i danas. Naglašavaju da je sila Duha Svetoga vrlo važna za svjedočenje te vjeruju da moćna djela kao što su čuda ozdravljenja i osolobođenja jesu bitne sastavnice Duhom vođenoga kršćanskog služenja. U tome se uvelike razlikuju od mnogih konzervativnih evanđeoskih kršćana koji smatraju da su čuda bila bitna samo za ranu crkvu, gdje su imala "za svrhu potvrđivanje vjerodostojnosti apostola kao objavitelja božanske istine". Pentekostalci pak naglašavaju da je potrebno oboje: pomazano svjedočenje i djelovanje u snazi Duha Svetoga; ako se nastavlja naviještanje evanđelja onda se nastavljaju i čudesni znaci koji prate to naviještanje (Mk 16,15-18). Stoga ističu da je većini kršćana uz nanovorođenje ili rođenje u Duhu danas potrebno i krštenje ili ispunjenje Duhom Svetim. Pentekostalci, po uzoru na ranu crkvu, smatraju da život u Kristu znači život u Duhu Svetomu, a to znači život ispunjen silom Duha Svetoga. Ispunjenje Duhom Svetim je očevidno: život osobe je promijenjen a plodovi te promjene jasno se vide u svakodnevnom življenju. Vjernici ne samo da vjeruju u i o Duhu Svetomu, već se zajedništvo s njim praktično očituje u individualnom životu i životu crkve. Ovo razumijevanje dovodi do dinamičnoga bogoštovlja crkve, koje uključuje uz ostalo i sljedeće elemente: (1) otkrivanje vitalnoga i dinamičnoga smisla realnosti kršćanske vjere; (2) obnavljanje zajednice vjernika kao zajedništvo Duha Svetoga; (3) očitovanje darova Duha Svetoga; (4) iskustvo krštenja u Duhu Svetome koje često prati govorenje u jezicima. Nanovorođenje ili obnovljenje je stvaranje novog srca ili jezgre u čovjeku; to je prelazak iz smrti u život (Iv 5,24), prijelaz iz života tame u život svjetla (Iv 8,12), iz sotonina kraljevstva u kraljevstvo Božjeg ljubljenog Sina (Kol 1,13). To je nadnaravni Božji čin kojim on dodjeljuje vječni život pokajanom grešniku kad ovaj primi Gospodina Isusa Krista (Tit 3,5). Pokajnik ne prima samo vječni život, već prima i novu narav (2 Pt 1,4). Apostol Pavao ističe iskustvo novog rođenja kao iskustvo ponovnog stvaranja: "Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!" (2 Kor 5,17). U činu i procesu obnovljenja Sveti Duh oživljava one koji su duhovno mrtvi (Iv 6,63; Rim 8,1-10; Ef 2,1). Iskustvo novog rođenja kojim Bog u osobi započinje duhovni život događa se iznenada i tajanstveno je. Isus nije ni pokušao objasniti način novoga rođenja, ali je zato pojasnio razlog: "Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je" (Iv 3,6). Ljudska narav može proizvesti ljudsku narav, a samo Duh Sveti može proizvesti duhovnu narav koja osposobljuje ljude za nebo. Tajanstvenim zahvatom Duha Svetoga rađa se novo stvorenje, jer Duh Sveti usađuje Božji život u čovjekovo srce. To iskustvo novog rođenja, duhovnog rođenja, postvaruje mogućnost razvoja čija je svrha da osoba bude nalik na Krista (1 Iv 3,2). U novom rođenju ključnu ulogu imaju riječ Božja (Jak 1,18; 1 Pt 1,23) i Duh Sveti (Iv 3,5.6.8; Tit 3,5). Novo rođenje nastupa kad osoba povjeruje Božjoj riječi i posluša je (Ef 1,13; Rim 10,17). Kod novog rođenja Duh Sveti djeluje na tri načina: osvjedočava o grijehu (Iv 16,7-11), prouzrokuje novo rođenje (Iv 3,5-6) i svjedoči da je osoba spašena (Rim 8,15-16). Obraćenje je čin kojim se osoba odvraća i okreće od grijeha k Bogu tražeći od njega oproštenje grijeha. To je subjektivni odgovor na Božju odlučujuću intervenciju u čovjekovu životu. Obraćenje obuhvaća svaki dio čovjekova bića: njegove želje, način življenja, shvaćanje života, volju i stavove. Obraćenje je čin koji povezuje pokajanje i vjeru: to je čin okretanja od grijeha (pokajanje) prema Bogu (vjera) (Dj 3,19; 26,20; 11,21; 14,15; 26,28; 1 Sol 1,9; 1 Pt 2,25). To je potpuna duhovna promjena od starih načina življenja prema Kristovu načinu življenja: to je okretanje od života grijeha prema životu pravednosti. Obraćenje je prvi korak na putu u vječni život. Čin obraćenja je prelazak iz smrti u život, kao što je to Isus rekao: "Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život." (Iv 5,24). Svrha obraćenja je dvostruka: to je odvraćanje od zlih putova i vječne smrti (Ez 33,11; Mt 7,13), i upućivanje uskim putem koji vodi vječnom životu (Mt 7,14). Obraćenje omogućava čovjeku da živi prema novim načelima života utemeljenim u Božjoj riječi. Plodovi obraćenja su višestruki. Prvo, Bog obraćeniku daje vječni život, i taj je život u njegovu Sinu Isusu Kristu (1 Iv 5,11-12). To je ujedno i spasenje od duhovne smrti (Jak 5,20). Drugo, u trenutku obraćenja vjernik postaje pripadnik Božje obitelji, postaje dijete Božje (1 Iv 3,2). Treće, svi grijesi su u potpunosti izbrisani, i Bog ih se više ne sjeća (Iz 43,25). Četvrto, kao dio Božje obitelji obraćenik izgrađuje nove odnose zajedništva u Tijelu Kristovu (1 Kor 1,9; 1 Iv 1,7). Posinstvo (posinjenje, usvojenje) je čin Božje ljubavi kojim čovjek, koji je primio Krista, postaje Božji sin (Gal 4,4-7). Činom posinstva čovjek postaje dijete Božje i član Božje obitelji. Stvarnost posinstva odnosi se na njegov položaj u Božjoj obitelji i tiče se njegovih prava kao Božjeg djeteta. Nije više dijete đavla (1 Iv 3,10) ili dijete neposluha (Ef 5,6), ili pak dijete gnjeva (Ef 2,3). Nasuprot tomu, čovjek je zadobio povlastice i zadovoljstva očinskoga doma - pristup u Očevu prisutnost i kreativno zajedništvo s njim. Ovakav odnos vjernika kao djeteta prema Bogu ostvaruje se milošću Božjom, tj. novim rođenjem (Iv 1,12-13). Posinstvo je Božji čin kojim Bog postavlja čovjeka u odnos sa sobom, u kojemu čovjek zauzima mjesto odrasloga sina (Gal 4,1-7). Posinstvo ima nekoliko stupnjeva, ili trenutaka (Stagg), ili stepenica (Duncan). Prvo Bog je posinstvo pripremio još prije postanka svijeta (Rim 8,29; Ef 1,4-6). Drugo, posinstvo je postala moguća stvarnost dolaskom Isusa Krista (Gal 4,4-5). Treće, čovjek postaje Božje posinjeno dijete kada vjerom ostvari sjedinjenje s Kristom (Gal 3,26-29). Četvrto, posinstvo se ne ostvaruje potpuno u sadašnjosti, već će se u potpunosti ostvariti Kristovim drugim dolaskom, kada će posinstvo biti upotpunjeno i dovršeno 'otkupljenjem tijela' (Rim 8,23). Novim rođenjem čovjek prima novi život i novu narav, opravdanjem prima novi status, a posinstvom prima novi položaj (Duncan, 187). Apostol Ivan ističe taj status: "ljubljeni, sad smo djeca Božja" (1 Iv 3,2). Vrijedno je zapaziti da su nanovorođeni kršćani na temelju autoriteta Svetoga pisma i svjedočanstva Duha Svetoga sigurni da već sada jesu djeca Božja (Rim 8,16). Posinstvo novo rođenog vjernika oslobađa ropstva, osposobljava ga da se Bogu obraća sa Oče i čini ga baštinikom Božjim. Sinovstvo uključuje neograničenu baštinu. Isus Krist je jedini baštinik (Mk 12,7; Heb 1,2), a djeca Božja su subaštinici Kristovi (Rim 8,17; Heb 11,9). U blagoslovu baštine djeca Božja mogu s veseljem uživati već sada, iako će puninu blagoslova doživjeti tek u budućnosti u kojoj će uskrsnuće otvoriti vrata prihvaćanju punine baštine. Posinstvo još nije potpuno u sadašnjosti. Ostvarit će se u potpunosti tek kad Isus Krist ponovo dođe. Tada će djeca Božja potpuno shvatiti blagodati sinovstva. Posvećenje je postupak kojim vjernik postaje sve sličniji Isusu Kristu. Ono uključuje skidanje starog čovjeka i oblaćenje novog (Ef 4,22-24). Stari čovjek je, naglašava Duncan (212), iskvarena narav koju svaki čovjek dobije kad se rodi: novi čovjek je nova narav koja se u čovjeku rađa pri novom rođenju. Novozavjetno značenje riječi posvećenje jest odvojenje za Boga od kojega se dobiva svetost ili potpunost. Svetost se prvotno odnosi na odvojenje za Boga (1 Pt 2,9). Drugo, svetost se odnosi na čistoću življenja (2 Kor 7,1). Treće, svetost se odnosi na moralno savršenstvo življenja (1 Iv 4,12). Evanđeoska teologija ističe dva aspekta posvećenja: položajno posvećenje i progresivno posvećenje (Stagg, 86-890; Duncan, 220-225; Domačević, 164; J. R. Williams, 83-117). Položajno posvećenje znači promjenu položaja kojim se grešnik mijenja u svetog štovaoca Boga. Ovo je posvećenje već dovršeno Kristovim djelom kroz Duha Svetoga (1 Kor 6,11). Krist je postao vjernikovo posvećenje (1 Kor 1,30). Stoga se kršćani često u Novome zavjetu oslovljavaju kao sveti. Izrazi 'posvećenje', 'svet' i 'svetost' opisuju nekoga koji je odvojen za Boga, koji je ušao u saveznički odnos s Bogom, a taj mu odnos omogućuje novu kvalitetu življenja (Stagg, 88). Progresivno posvećenje je izravno povezano s čovjekovim duhovnim razvojem (Rim 12,1-2; Heb 12,1). Posvećenje je kontinuirani proces, jer vjernici, iako posvećeni, nisu bez grijeha (1 Iv 1,8-9). Ono je i cilj i zadaća kršćaninova življenja (1 Sol 5,23), koje vjernik uz pomoć Božju ostvaruje u svakodnevnu življenju, a u potpunosti će ostvariti po drugom Kristovom dolasku. Vjera je odgovor na Božji poziv; sredstvo kojim primamo spasenje. Spasonosna vjera proizlazi iz jedinstva riječi i Duha Svetoga. Apostol Pavao to naglašava: "I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj" (1 Kor 2,4-5). Tako je vjera rezultat riječi, poruke, nošena silom Duha Svetoga. Ona je utemeljena u djelovanju Božjem, a ne u ljudskoj odluci da vjeruje. Bog je pristupio čovjeku i ponudio mu spasenje u Isusu Kristu. Čovjek može samo vjerom prihvatiti ono što je Bog učinio. Pavao je pisao kršćanima u Efezu: "Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao" (Ef 2,8-9). Slično je pisao Filipljanima: "Jer vama je dana milost: 'za Krista', ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti" (1,29). Spasenje izvire iz milosti, a prihvaća se vjerom. "A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo" (Heb 11,1). Vjera nije neko ljudsko nastojanje da se povjeruje, već unutarnja sigurnost i osvjedočenje kao rezultat Božje prisutnosti i djelovanja. Vjeru Bog omogućava, ali je čovjek živi. Sveto pismo veli: "Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava." (Rim 10,9-10). Vjera je i uvjerenje i povjerenje. To je voljni čin i stav kojim osoba sve svoje povjerenje poklanja Bogu te dozvoljava Bogu da upravlja njegovim djelovanjem. Vjerom osoba pristupa Bogu i prima od njega blagoslove, jer "bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže" (Heb 11,6). Vjernik po vjeri prima od Boga: spasenje (Ef 2,8, Mk 16,16; Dj 16,31; Iv 1,12; Rim 4,5; 5,1; Heb 10,39; Iv 5,24), puninu Duha Svetoga (Gal 3,14; Iv 7,39), posvećenje (Dj 15,9; 26,18), sigurnost (1 Pt 1,5; Rim 11,12; 2 Kor 1,24), savršeni mir (Iz 26,3; Heb 4,3), ozdravljenje (Jak 5,14; Dj 14,10), pobjedu nad svijetom (1 Iv 5,4). |
 |
 |
| © 2003 ECST. Sva prava pridržana. |